Agresivnost kod djece predškolske dobi - I dio

05 Aprila, 2020

Sve češći problemi s kojima se susreću roditelji, ali i odgajatelji djece predškolskog i školskog uzrasta su različiti oblici agresivnog ponašanja njihovih mališana. Uzroke ovakvog ponašanja možemo tražiti na više strana: u djetetovoj neposrednoj okolini, roditeljskom domu, vrtiću, a i sve češća izloženost nasilju od strane medija putem TV programa, kompjuterskih igrica pa čak i nekih slikovnica i animiranih filmova, zasigurno ne doprinosi rješavanju problema.

U prvom dijelu govorit ćemo o tome šta je agresivnost, koje vrste agresivnosti prepoznajemo, kada i u kojim fazama se javlja, te kada je agresivnost faza u razvoju, a kada zahtijeva intervenciju! U drugom dijelu na našim stranicama možete pročitati konkretne smjernice, kako pomoći djeci da se nose sa svojom ljutnjom i agresivnošću, te koje tehnike možemo koristiti i koje daju najbolje rezultate u smanjivanju agresivnosti kod djece.

Šta je agresivnost?

Agresivno ponašanje je svako ponašanje s namjerom da se nekome drugom nanese šteta ili povreda bilo koje vrste. Ima dosta podjela agresivnosti ali najbitnija je ona koja razlikuje: verbalnu i fizičku, te:

  • Nenamjerna, impulzivna agresivnost uzrokovanu unutarnjom napetošću i razdražljivošću.
  • Namjerna agresivnost, uzrokovana nekim vanjskim ciljem (igračka, privilegija i sl.)

Dugo se vremena smatralo da je doba ranog djetinjstva lišeno agresivnosti, međutim to je pogrešno jer su agresivna ispoljavanja u ljudskoj vrsti očigledna od prvih dana života te se njihov razvoj može pratiti s vremenom. Možda izraženije nego ikad prije, odgajateljice u vrtićima imaju vrlo odgovoran zadatak: prepoznavanje i suočavanje sa agresivnošću te pronalazak adekvatnog modela za uklanjanje negativnih pojava i posljedica. U sveme tome, one trebaju veliku podršku i dobru saradnju kako sa roditeljima, tako i sa stručnim saradnicima (pedagozi, psiholozi, defektolozi i sl.).

Kako se razvija agresivnost?

Postoje različite teorije o ljudskoj agresivnosti. Jedni je promatraju kao odgovor na frustraciju, drugi kao nešto s čime se čovjek rađa, primjerice u obliku agresivnog nagona. Možemo reći da se agresivnost kao način reagiranja, dijelom nasljeđuje, a dijelom se uči.

Agresivni roditelji imaju, u pravilu, agresivno dijete! Svi se slažu da tamo gdje postoji previše zabrana, fizičkog kažnjavanja, pridikovanja, autoritativnog ponašanja, sputavanja slobode djece i onemogućavanja da ispolje svoju ličnost, dolazi do javljanja agresivnog ponašanja kod djece. Dakle, u razvoju djece presudni faktor jesu roditelji, a kao posljedica utjecaja roditelja na djecu, javlja se učenje po modelu (imitacija i identifikacija) koje je najčešće prisutan oblik usvajanja spoljašnjeg ponašanja uopće.

Kako prepoznati i bolje razumjeti agresivno ponašanje?

Agresivnu djecu se olako označava ”zločestom”, ali to nije tako. Ta djeca preko agresivnosti šalju signale koje odgajateljice moraju prepoznati i razumjeti da bi mogle reagirati na odgovarajući način i da bi mogle pomoći djetetu.

Pitanje koje se često postavlja je: kako prepoznati da li je dijete agresivno ili je njegovo ponašanje samo dio normalnog razvojnog ciklusa? Dijete svoje prve agresivnosti ispoljava u obliku psihomotornih rasterećenja sa heteroagresivnim obilježjima: lupanje nogama, udaranje osoba oko sebe, bacanje predmeta i autoagresivnim, kao što su: čupanje, griženje, štipanje, lupanje glavom o zid. Oba vida ispoljavanja agresije su normalna, jer pulzije postižu cilj u tjelesnim aktivnostima.

Heteroagresivna ispoljavanja agresije upadljivija su i mnogobrojnija oko 12. mjeseca života i to češće kod dječaka, nego kod djevojčica, a javljaju se kada dijete prestaje da se bavi ispitivanjem vlastitog tijela. U 2.godini nastupi bijesa češće se javljaju prilikom uspostavljanja tjelesnih funkcija, a u vrijeme oblikovanja edipovog kompleksa (između 2. i 3. godine) zbog konflikata sa autoritetima. U ovom periodu djeca se počinju postupno oslobađati potpune ovisnosti o roditeljima, postaju svjesni sebe i svoje okoline, počinju samostalno postupati te osvješćuju svoje želje, osjećaje i potrebe. To je vrijeme kada će dijete preuzeti inicijativu i nastojati ispuniti svoje želje (Hoću to! Mogu to! Pusti me!). Ova se faza često može pogrešno protumačiti kao agresivno ponašanje, no ona je sastavni dio djetetovog razvoja.

Ipak, najveći broj neprijateljskih osjećanja javlja se oko 4. godine, i to zbog osjećanja društvenih teškoća i neslaganja s vršnjacima koji postepeno prelaze u ljutnju (zbog spriječenosti u svojim planovima). Sazrijevanjem i razvojem, dijete postepeno sve više uči kako da upravlja svojom agresijom.

Dakle, agresivno ponašanje se manifestira u različitim oblicima, a najčešća je fizička agresija koju smo opisali, dok verbalna podrazumijeva: svađu, vrijeđa drugu djecu, govori pogrdnim riječima, ogovara, tužaka i ismijava, psuje i ucjenjuje i ponižava drugare. Također ne treba podcjenjivati i posve tihu agresivnost – jer nema izražen način pojavljivanja. Agresivni mogu biti i oni koji se ne tuku, pa i njih treba zakočiti kao i razbijače. U vrtićima vrlo često srećemo i tzv. odglumljenu agresivnost, koja je odgajateljima itekako poznata.

Koje je ponašanje normalna razvojna faza, a koje zahtjeva našu intervenciju?

Dobar kriterij koji nam može pomoći u utvrđivanju radi li se zaista o agresivnom ponašanju jest odgovor na pitanje: nanosi li dijete svojim ponašanjem štetu ili neugodu sebi, drugoj djeci, odraslima, životinjama, uništava li materijalne stvari i krši li neka uobičajena pravila ponašanja (viče na roditelje ili drugu djecu, vrijeđa ih, baca se na pod)? Ukoliko je odgovor na ovo pitanje potvrdan, možemo pretpostaviti da se radi o agresivnom ponašanju.

Npr. poznata je okrutnost mališana oko njihove 3. god. prema životinjama, zato moramo biti mi tu da na vrijeme djelujemo i ukazujemo na korektivno ponašanje. Mora se voditi računa koliko su česte te pojave, koliko se ponavljaju, koliko su djeca fiksirana za njih, kakvi su im tada osjećaji. Na drugoj strani važno je koliko je takvo ponašanje posljedica stava obiteljske sredine u kojoj dijete živi, odnosno odgojnog djelovanja roditelja na dijete.

Kada se često ponavljaju okrutnosti koje nisu motivirane situacijom, posebno kad u njima dijete nalazi zadovoljstvo, može se govoriti o početku patološkog stanja, ali na koje se većinom može utjecati povećanom odgojnom brigom i liječenjem tj. tretmanom. Roditelji i odgajatelji trebaju pomoći djetetu da potiskuje i kanalizira impulse, uticati na korektivno ponašanje, učenje uzročno-posljedične veze pogotovo kod pojačano aktivne djece, a da pasivnu djecu potiču na aktivnost.

Amna Avdić, dipl.pedagog-psiholog

Učimo glas “R”Razvoj krupne motorike kroz igru