Značaj prepričavanja

Prepričavanje je složena ježička vještina kojom se događaji izlažu najčešće prema hronološkom redu, odgovarajućem mjestu i vremenu radnje, likovima, te uzrocima i posljedicama događaja. Djeca vještine prepričavanja i pripovijedanja razvijaju postepeno, u skladu sa hronološkom dobi. Prepričavanje drugoj osobi nije samo povezivanje riječi i rečenica, jer način na koji djeca prepričavaju uključuje veliki broj vještina kao što su:

• povezivanje događaja
• oblikovanje teksta
• izbor prikladnih riječi
• razumijevanje uzročno – posljedičnih odnosa, tj. razumijevanje priče
• razumijevanje uloge pripovjedača, ali i slušatelja

S obzirom da se pripovijedanje oslanja prije svega na jezička znanja, prepričavanje poznatih događaja ili priča dobar je pokazatelj jezičkog razvoja djeteta, te nam otkriva djetetovu sposobnost da organizuje rečenice u jednu povezanu cjelinu. Roditeljsko čitanje i pričanje priča je velika pomoć djetetu u usvajanju novih riječi, povezanosti i smislenosti teksta, kao i ostalih jezičkih znanja uz pomoć kojih dijete oblikuje svoje mentalne slike, zaključke i logične odnose na takav način da oni koji ga slušaju razumiju o čemu govori.

Razvoj strukture priče polazi od jednostavnih rečenica do detaljnih prisjećanja događaja između druge i treće godine. Prve priče se odnose na opisivanje i nizanje događaja koji nisu povezani zajedničkom temom, a prilikom prepričavanja potrebno je usmjeravanje starije osobe. Tokom iduće dvije godine razvoja, djeca povećavaju dužinu izgovorenog, krećući se od dijelova ka cijeloj priči. U periodu od treće do četvrte godine djeca započinju upotrebljavati osnovne elemente priče (mjesto i vrijeme radnje, likove, uzrok i posljedica događaja), pa se kod četverogodišnjaka primjećuje uključivanje konvencionalne šeme prepričavanja – uvod, zaplet i kraj. Epizode događaja postaju potpunije, a u pričama često vrlo vjerno prenose i emotivna stanja glavnih likova. U dobi između pete i šeste godine djeca oblikuju priču koja počinje pratiti tok događaja, te počinju organizovati priču oko problema, tj.teme koju interpretiraju. Šestogodišnjaci pripovijedaju na struktuiran način: slušateljima govore ko je, kako, gdje i kada učestvovao u radnji, razvijaju sadržaj priče, nude rasplet, a ponekat dodaju maštu kojom upotpunjuju događaje u priči.

Pripovijedanje i prepričavanje kao vještine, teme su mnogih istraživanja, a neki od zaključaka su slijedeći: velika je povezanost ovih vještina sa školskim uspjehom; uočena je neraskidiva veza između pričanja priče i čitanja (gdje dobri čitači u odnosu na loše, priču tvore složenijim rečeničkim strukturama), a kognitivna psihologija potvrđuje vezu između prepričavanja i razvoja argumentovanja i mišljenja.

Zato, dragi roditelji, podstičite djecu na prepričavanje i pripovijedanje. Podstičite ih da se izraze, da oblikuju svoje misli, da prenesu svoja razmišljanja, iskustva i doživljaje. Razloga za to, kao što ste pročitali ima i više nego dovoljno.

Ivona Dragutinović – dipl.defektolog – logoped