Razvoj tjelesnog i zdravstvenog odgoja u predškolskom razdoblju

Savremeno društvo karakterišu ne samo pozitivni uticaji nego i raznovrsni negativni utjicaji na antropološki status čovjeka i to iz razloga što je, uz ostalo, sve manje kretanja, a sve više vremena guta televizija i ostale nemišićne aktivnosti.

Posljedice tih negativnih uticaja nisu male, naprotiv, najčešće nedovoljna tjelesna aktivnost, neprimjerena prehrana, prekomjerna emocionalna opterećenja i drugi negativni uticaji okoliša ugrožavaju naše zdravlje ali i naše osobine i sposobnosti. U takvoj situaciji adekvatno tjelesno vježbanje predstavlja za djecu sastavni i nužan dio njihove svakodnevnice, štaviše, nezaobilazan dio integralnog sistema njihovog odgoja i obrazovanja.

Naime, komparativne prednosti tjelesnog vježbanja proizlaze iz činjenice što je organizam djeteta u dinamičnom razvoju. Tjelesna aktivnost, kao osnova tjelesne i zdravstvene kulture predstavlja jedan od temeljnih uslova za normalan rast i razvoj djece predškolske dobi. I obratno. Nedostatak primjerene tjelesne aktivnosti vrlo nepovoljno utječe na njihov rast i razvoj, ugrožava i normalno funkcionisanje svih organa i organskih sistema, zdravlja u cjelini.

Osiguranje primjerene tjelesne aktivnosti, uz pravilno korištenje prirodnih elemenata, osiguranje pravilne ishrane i zdravstveno-higijenskih uslova pridonosi ne samo razvoju antropoloških obilježja djece, nego i čuvanju i unapređivanju njihova zdravlja.

Proces tjelesnog vježbanja treba se odvijati u skladu s anatomsko-fiziološkim karakteristikama djece te u skladu s aktuelnim stanjem antropološkog statusa djece predškolske dobi. Stručni saradnici u svom radu pravilno odabiru i primjenjuju metodičke organizacijske oblike rada te brinu o njihovoj pravilnoj interpretaciji, jer upravo o tome zavisi interes kod djece za vježbanjem te cjelokupna djelotvornost u radu.

Kakvi će biti rezultati rada u području tjelesne i zdravstvene kulture zavisi, uz ostalo, i o doziranju, distribuciji i kontroli opterećenja (koliko će puta dijete izvesti neki pokret ili ponoviti vježbu, kako dugo će trajati izabrani sadržaj).

Hoćemo li moći djecu podvrgnuti većem ili manjem opterećenju sasvim sigurno zavisi o njihovom raspoloženju, spremnosti za rad i saradnju. Mi osiguravamo provođenje tjelesnog vježbanja u uvjetima optimalnog opterećenja.

Kako bismo tjelesnom i zdravstvenom kulturom sigurno i učinkovito djelovali na cjelokupnu osobnost djeteta, potrebno je osigurati stalan dotok povratnih informacija o radu, rezultatima rada i napretku svakog djeteta (Mi planski i sistemski djelujemo na djecu, njihov tjelesni razvoj, na razvoj njihovih antropoloških obilježja, na fond motoričkih znanja, razinu motoričkih dostignuća, odgojne učinke rada).

Praćenjem i vrednovanjem rada utvrđujemo kako su realizirani cilj i zadaće programa tjelesne i zdravstvene kulture te kakvi su učinci (odabranog) programa. Svaki prirodni pokret, oblik kretanja sastoji se od više psihomotornih sposobnosti čija interakcija i količina čine pokret, kretanje pojedinca svrsishodnijim, preciznijim, koordiniranijim, ljepšim itd.

S druge strane razvija se unutrašnja samostalnost, samopouzdanje, osjećaj sigurnosti u svoje sposobnosti, zadovoljstvo u vlastitoj aktivnosti, te vanjska samostalnost – sposobnost suočavanja s problemima i obavljanje aktivnosti bez tuđe pomoći.

Time se razvija socio – emocionalni razvoj djeteta. Razvoj samostalnosti kod djeteta predstavlja u svakoj fazi i prerastanje normi i oblika uspostavljenih u ranijem periodu.

Razvija se sposobnost druženja s drugom djecom u igri i u radu, osobito: spremnost za zajednički rad, zajedničku igru sa drugim djetetom, sa malom grupicom, sa više djece, potrebu dogovaranja za zajedničku aktivnost, poštovanje važnih pravila – u zajedničkoj igri ili zajedničkom radu kao što je stati na kraj kolone i čekati na red.

Razvija se pozitivna slika o djetetu samom, osobito spoznaja – ja jesam veći, jači, snažniji, dobar i zato mogu – skočiti, preskočiti, učiniti sam, učiniti s drugima…itd. Igra utiče na razvoj njegovih antropoloških obilježja, na usvajanje njegovih motoričkih znanja, na poboljšanje motoričkih dostignuća, te na sticanje neophodnih životnih i radnih navika.

Aktivnost u igri izraz je djetetovih biopsihosocijalnih potreba, zbog čega je igra: najprirodniji put za upoznavanje djeteta, nezamjenjivo sredstvo u rastu i razvoju djeteta, nezamjenjivo sredstvo u odgoju djeteta. Dijete u igri ima osjećaj slobode te je maksimalno tjelesno i emocionalno angažovano. U igri se ne zadovoljava samo prirodna potreba djeteta za kretanjem nego se povećava rad svih organa i organskih funkcija. Igra predstavlja i osnovni oblik učenja.

Prednosti učenja pomoću igre su višestruke, pogotovo ako igra ima uistinu karakter igre, tj. ako je za djecu ugodna, ako im daje osjećaj slobode, ako su djeca motivirana za učestvovanje u igri i dakako ako stručni saradnik svojim postupcima čini sve da igra ostane „igrom“.

U tako organiziranoj igri proces učenja je neprimjetan, a stečeno znanje kvalitetno i trajno. U dobro organizovanoj igri djeca se navikavaju na poštovanje pravila, postaju tolerantnija, doživljavaju uspjeh i neuspjeh, uspješnije se oblikuju i druga moralna svojstva.

Djeci predškolske dobi primjerene su stvaralačke i didaktičke igre (koje imaju određena pravila i izvode se pod vodstvom odgojitelja).

U stvaralačkim igrama dijete neposrednije izražava svoje doživljaje o stvarnosti: samo postavlja pravila igre, određuje njen tok, slobodno mijenja pravila igre i tok igre.

U didaktičkim igrama dijete je podvrgnuto već gotovim pravilima igre što ne znači da djeca u igru ne unose i nešto svoje ili nešto novo. Tokom igre može doći do njene modifikacije.

Hoće li se igra ponoviti, koliko puta ćemo je ponoviti ili koliko dugo će trajati zavisi o konkretnoj situaciji (dobi djece, karakteru igre, mjestu izvođenja, koriste li se sredstva, o dobi dana i drugo).                                

mr. sci. Damir Hadžiabdić, prof. tjelesnog i zdravstvenog odgoja